Lijek protiv majorizacije: Kad si ugrožen – skrši 300.000 KM na gala večeru za političku elitu

Na svom hrabrom i odvažnom primjeru i HDZ-ovci, predvođeni Čovićevim zetom, pokazali su da su za opće dobro uvijek spremni osjećaj majoriziranosti podrediti višim ciljevima. Barem za jednu noć

Za 300.000 maraka moguće je isplatiti mjesečne mirovine jednom čitavom omanjem gradiću penzionera

Tačno 300.000 maraka mjesečno prima blizu 760 penzionera u BiH, ako ćemo tražiti ekvivalent u prosječnoj bh. penziji (ili njih mnogo više ako u obzir uzmemo realno stanje po kojem većina penzionera mjesečno prima crkavicu, a manjina nešto iznad 400 KM).

Za 300.000 maraka moguće je isplatiti 326 radnika (po prosječnoj plaći u BiH od oko 920 KM) u nekoj od firmi koje su na koljenima, a ti radnici na ulici „jer nema para za plate“.

Za 300.000 KM moguće je osigurati besplatne udžbenike za svu siromašnu djecu čiji roditelji to nisu u stanju.

Za 300.000 maraka moguće je osigurati, barem kratkoročno, sve nedostajuće lijekove u bolnicama širom BiH.

Za 300.000 maraka, na kraju, moguće je spasiti barem jedan život bolesnom djetetu za čije se liječenje pomoć mjesecima sakuplja humaniratnim akcijama.

Sve je to moguće.

Ali isto tako je moguće da se tih 300.000 maraka skrši samo za jednu večer za krkačinu i piće i uživanje u delicijama domaćih zvaničnika.

Dobro ste pročitali. U noći u kojoj je država BiH „preuzimala kontrolu“ nad svojim nebom, u luksuznom mostarskom ljetnikovcu Radobolja tajkuna Dike Slezaka, nekadašnjeg vlasnika lanca kladionica i „biznismena“ bliskog HDZ-u, organizirana je „večera za bh. zvanice“ na koju je skršeno – 300.000 maraka! Organizator je bila Agencija za pružanje usluga u zračnoj plovidbi BiH (BHANSA) kojom rukovodi – koje li slučajnosti – Davorin Primorac, zet lidera HDZ-a Dragana Čovića. Da li je još nekoga briga što je sama Agencija, prema dobijenim informacijama, tokom 2018. godine ostvarila ukupni promet za oko 30 posto manji od budžeta za ovu gala večeru?

Koliko je cijela priča nadrealna potvrđuje i to što su u BHANSA-i, na pitanje kolega o istinitosti ove informacije, mrtvi-hladni potvrdili da je raspisan javni natječaj (tender) za organizaciju derneka, na koji su se prijavila tri ponuđača.

Izabrana je i boljim poznavaocima prilika nepoznata firma D.D. Marketing d.o.o. Mostar, s ponudom od 299.350 KM i, koje li nove slučajnosti, baš je ova firma “uspjela” da osigura sve prohtjeve i zadovolji ukuse organizatora.

Tako su “za muzičko-scenski program tražena dva izvođača pop-muzike s najmanje pet izdatih studijskih albuma, najmanje pet osvojenih nagrada na prestižnim muzičkim manifestacijama u BiH i regiji te završenom muzičkom akademijom (akademijom umjetnosti), ili rasprodatim koncertom na lokaciji koja može primiti minimalno 20.000 ljudi”.

Za one političare kojima pop muzika para uši, tražen je i osiguran angažman jednog izvođača narodne muzike “s najmanje deset izdatih studijskih albuma, koji ima minimalno 30 godina scenskog iskustva te rasprodat koncert na lokaciji koja može primiti minimalno 30.000 ljudi”

Zadovoljen je ukus i onog najprobirljivijeg dijela političke elite “osjetljivog” ukusa, jer je zahtjevan i osiguiran angažman izvođača “koji svira instrument violončelo, ima minimalno 15 godina scenskog iskustva te završen odsjek za violončeno na nekoj muzičkoj akademiji.”

Budući da su za ovu gala-večer na kraju angažirani Nina Badrić i Aleksandra Radović, potom megastar Halid Bešlić i na kraju Ana Rucner (viliončelo), te da je program vodio sveprisutni i popularni Tarik Filipović, trebamo li imati dilemu da su upravo oni ciljano i traženi? A to, opet, otvara duboko sumnju u namještanje i ovog tendera.

Eto tako je naša politička elita proslavila „preuzimanje“ vlastitog neba. Na svom hrabrom i odvažnom primjeru i HDZ-ovci, predvođeni Čovićevim zetom, pokazali su da su za opće dobro uvijek spremni osjećaj majoriziranosti podrediti višim ciljevima. Barem za jednu noć.

Sve ovo događa se u državi u kojoj je, ne tako davno, proglašena eutanazija privrednog diva Aluminija, inače HDZ-ovog stranačkog bankomata, a radnici otjerani na ulicu, u državi iz koje svakodnevno, glavom bez obzira, bježe čitave porodice da bi spasili budućnost vlastitoj djeci. Sve je ovo produkt bolesnog sistema koji djecu u stanju potrebe veže za radijatore, a onu zdraviju odbija da liječi, jer mu se tako može. Osim one koju ne ubije.

I onda treba da se čudimo bacanju 300.000 maraka na krkačinu i postavljamo suvišna pitanja?

Izvor:fokus.ba