Sarajlija iz karantina u Italiji: Bježao sam u ratu od granata, ali ovo je poseban strah

On je medicinski tehničar instrumentar porijeklom iz Sarajeva, koji trenutno živi i radi u jednoj klinici u italijanskoj Bresciji.

“Nek vam Italija bude primjer. Učite na našim greškama. Vidite šta smo napravili našim nemarom”, govori uznemireni Željko Stojković.

On je medicinski tehničar instrumentar porijeklom iz Sarajeva, koji trenutno živi i radi u jednoj klinici u italijanskoj Bresciji.

Tamo je u žarištu karantine, u Lombardiji, između Milana i Venecije.

Prošao je rat u staroj domovini, ima više nego dovoljno iskustva u radu u najtežim mogućim uslovima, ali ova situacija i njega ostavlja bez riječi, piše 24sata.hr.

“A kako ćemo biti, prijatelju? Zasad smo mi od osoblja živi i zdravi i nekako se držimo. Dolaze stalno vijesti. Preko 12 hiljada zaraženih, crni bilans preko hiljadu ljudi. To su povećanja od 200 ljudi dnevno – počinje talijanski Sarajlija.

U glasu mu se čuje da je umoran. Kaže da je dobio tri dana slobodno da napuni baterije jer će morati raditi u komadu sve do 12. aprila. Njegova kolegica zapela je u Panami, blokirali su joj let i sljedećih mjesec dana Željko će morati ponijeti svoj i njen teret. Nije jedini, cijela klinika radi nadljudskom snagom.

“Radim već 20 godina u bolnici Istituto Clinico Sant’Anna Brescia. Rođeni sam Sarajlija, tamo sam se školovao i radio na traumatologiji. Pokrivao sam i Prvu hiruršku jedinicu. Tamo sam izvukao i rat. Došao sam ovdje iz ekonomskih razloga nakon rata jer Bosna nije išla naprijed. Ne ide ni sada, ali dobro, priča Željko.

“Moj odjel je na drugoj, povlaštenoj liniji. Pacijenti koji dođu kod nas su stabilni i pregledani, nismo kao kolege na hitnoj pomoći. Oni su prva linija. Rade se dežurstva od 24 sata. Imamo posebno odjeljenje koje je u izolaciji, a koje ima dvije odvojene tačke. Žutu i crvenu. Oni u žutome su s lakšim oblikom bolesti, a oni u crvenom su s već razvijenom i uznapredovalom bolesti ili oni koji su transportirani s drugih klinika. Ljude smještamo tamo gdje ima slobodnih kreveta i slobodnih respiratora. Radimo s dvostrukim ili trostrukim rukavicama, maskama, ogrtačima… Problem je što smo imali dosta kontakata koji su kasnije rezultirali pozitivnim testom na koronu. Ne bismo ni znali za nju. Dođe vam na ortopediju netko sa slomljenim kukom, dođu vam otprije bolesni ljudi s, recimo, problemima sa slijepim crijevom. I onda njihova normalna patologija rezultira virusom. Netko ima temperaturu, izmjerimo mu je, testiramo osobu i utvrdi se da ona, uz prijašnju bolest i ozljedu, nosi i koronu – prepričava nam život u klinici.

Kaže kako je pakao počeo krajem februara.

“Ona prava teška situacija je započela 22. februara, kad su počeli dolaziti prvi slučajevi. Sjećam se da sam tada bio na vaskularnoj hirurgiji. Imao sam direktne kontakte s pacijentima, testirao sam se i stigao mi je nakon 48 sati nalaz da sam negativan. Srećom. Ali to ne znači da se neću u budućnosti zaraziti. Ovih dana peremo ruke po milion puta, sve što donesemo izvana ponovno dezinficiramo. Možete to smatrati paranojom, ali s ovim se ne šalim, priča Željko.

Pokušao je usporediti sadašnju situaciju s ratom u Bosni.

“U ratu smo imali uništenja ljudskih tijela od metaka i eksplozija. Ovdje imate psihološki kut. Ne vidite fizičko uništenje tijela. Kad bih se za vrijeme policijskog sata u Sarajevu vraćao s posla, čuvao sam se od snajpera i granata koje bi svaki čas mogli pasti na vas. Ovdje se pazim nečega nevidljivog. Bojim se. Krećem se sa službenom legitimacijom i vidim da se rijetki ljudi koje susretnem također boje. Ljudi ne znaju s čime se suočavaju”, uznemiren je Željko.

Izvor:fokus.ba