Šije su dva puta izvršile atentat na Salahuddina Ejjubija

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić / Saff.ba

Nema muslimana kojem, u najmanju ruku, neće biti čudno, kada mu se podastru historijski dokazi o tome da šije nikada, u toku duge islamske povijesti, nisu stale rame uz rame sa muslimanima sunijama, onda kada je trebalo braniti islam i muslimane od njihovih neprijatelja. I ne samo to, šije su na sve načine pomagali neprijatelje islama u njihovim osvajačkim pohodima na muslimanske zemlje. Kako je to moguće, upitat će te se, i zašto su šije, koji se deklarišu kao muslimani i koji tvrde da su Muhammedovi, s.a.v.s., sljedbenici, neprijateljski raspoloženi prema muslimanima sunijama i zašto su ih kroz dugu povijest, kad god im se ukazala prilika za to, izdali, napadali, proganjali i ubijali? E pa zato što se njihova mržnja prema muslimanima sunijama, sljedbenicima Kur’ana i Sunneta, temelji na njihovom vjerskom ubjeđenju. Jer, osnova šiitske doktrine jeste vjerovanje u imamet, odnosno, vjerovanje da su potomci Alije, r.a., i Fatime, r.a., od njihovog sina Husejna, r.a., jedini legitimni nasljednici i nosioci i duhovne i političke vlasti u islamu. I onaj ko to negira, on je za šiije nevjernik, bez obzira koliko se trudio da prakticira i primjenjuje islamske propise u svome životu. Upravo zbog toga što muslimani sunije odbacuju tu šiitsku dogmu o imametu, koja nema nikakvog utemljenja u primarnim izvorima Šerijata, oni sunije smatraju neprijateljima Poslanikove, s.a.v.s., porodice (Ehlu bejt).

Zbog toga ne treba da čudi to što šije čine nezapamćene zločine nad muslimanima u Siriji i Jemenu, što su, u prošlosti, bili glavni uzročnik propasti abbasijskog hilafeta, što su svesrdno pomogli divljim tatarskim hordama u osvajanju i rušenju Bagdada i ostalih islamskih gradova u Iraku i Šamu, što su napali Osmanlije onda kada su oni kucali na kapije Beča, pa se osmanlijska vojska morala vratiti da sačuva svoju teritoriju i uguši šiitske pobune, i što su, između ostaloga,  dva puta pokušali izvesti atentat na slavnog islamskog vojskovođu, Salahudina Ejjubija, mudžahida koji je, uz Allahovu pomoć, oslobodio Kuds od krstaša, vratio ponos islamu i muslimanima i ujedinio muslimane Šama i Egipta.

Kad lukave hijene nasrnu na lava

Prvi atentat na Salahudina Ejjubija pokušali su izvrštiti pripadnici ortodoksne šiitske sekte Ismailija, odnosno Nezarija. Naime, nakon smrti šiitsko-fatimijskog halife al-Mustansira (487. h.g./ 1094. po Isau, a.s.), Ismailije su se podijelili na dvije grupacije, a jedna od njih bili su tzv. Nezarije, čiji su sljedbenici vjerovali da Mustensirov najstariji sin, Nizar, jedini zaslužuje da preuzme imamet i hilafet. Tu novu sektu, ili bolje kazati, pravu pravcatu terorističku šiitsku organizaciju (sličnu današnjem Hizbullahu i šiitskim milicijama Huvejsijunima) osnovao je Hasan bin Sabbah i ona je još poznata i po nazivima Haššašini (jer su u svojim krvoločnim terorističkim akcijama ličili na drogirane ljude i luđake) i Batinije (ezoteristi).

Hasan bin Sabbah rođen je 1048. godine u Rejju u Perziji, blizu današnjeg Teherana. Glavni motiv za osnivanje ekstremne šiitske sekte, tom šiitskom teroristi, bilo je naglo slabljenje fatimijske države, koja je već bila izgubila teritorij Šama, da bi je 1171. godine, osvajanjem Egipta, i definitivno srušio upravo Salahuddin Ejjubi.

Hasan bin Sabbah je došao u Isfahan 473. H.g./ 1081., i počeo sa tajnim pozivanjem u korist Nizara bin Mustansira. Međutim, nakon što je seldžučki vladar Nizamu-l-Mulk počeo stezati obruč oko njega, on je pobjegao u Kazvin gdje je zaposjeo utvrđenje Alamut i učinio ga sjedištem za svoje sljedbenike. Odatle su širili smutnju i nered gdje god su mogli.

On je u vrijeme seldžučkih vladara uspio učvrstiti svoje redove i ostvariti odanost svojih pristalica. Bio je odlučan u namjeri da ostvari svoje političke ciljeve i da se bori protiv vjerskih i političkih protivnika, prije svega muslimana sunija oličenih u abbasijskoj dinastiji i selždžučkim vladarima. Hasan bin Sabbah i njegovi sljedbenici su iz dna duše mrzili sunije i željeli su im napakostiti.

Da bi ostvario svoj cilj koristio je vrlo ubojito oružje, terorizam. On i njegovi sljedbenici izveli su mnoštvo atentata na ugledne ličnosti Abbasijske države, i uspjeli su posijati strah među muslimane.

Teroristički nezarijski pokret proširio se i u Šamu gdje su uspjeli zauzeti nekoliko važnih utvrda, kao što su Kadmus, Masyaf, el-Kehf i dr. Osim Hasana bin Sabbaha, kao ideolog i vođa Nezarija, posebno u Šamu, istakao se i Rašiduddin Sinan el-Basri, koji se nastanio u utvrđenju Masyaf u Šamu. On je koristio posebnu taktiku infiltriranja u neprijateljske redove kako bi zadobio povjerenje kod ljudi, predstavljajući se kao alim i derviš.

Posebno su se željeli osvetiti Salahudinu Ejjubiju jer je on uništio šiitsko-fatimijsku državu.

Godine 570. h.g. ili 1174. po Isau, a.s., vladar Damaska Salih Ismail, sukobio se sa Salahudinom Ejjubijem, pa je zatražio pomoć od Rašiduddina Sinana, obećavši mu mnogo novca i određenu teritoriju ako mu pomogne protiv Salahudina Ejjubija. Ovaj je odmah poslao skupinu svojih terorista (fidajina ili komandosa) u Salahuddinov vojni logor. U namjeri da uđu u šator u kojem je bio Salahuddin Ejjubi, ubili su jednog komandira u Salahuddinovoj vojsci i jednog stražara, a zatim su pokušali pobjeći. Međutim, Salahuddinovi konjanici su ih stigli i sve ih pobili.

Iako prvi atentat nije uspio, šiitski šejh Rašiduddin Sinan nije se zaustavio, već je povećao svoju odlučnost da ubije Salahudina Ejjubija. Tako je on 571. h.g. /1176., poslao skupinu svojih fidajina koji su se maskirali u iste uniforme kakve su nosili Salahudinovi vojnici i pomiješali se se sa Salahuddinovom vojskom koja je osvajala utvrđenje Azaz. Dok je Salahudinova vojska opsjedala utvrđenje, šiitski teroristi su vrebali priliku da napadnu i ubiju Salahudina. U jednom trenutku Salahudin je prošao pored šatora jednog od svojih komandira želeći da podstakne vojsku na borbu, pa mu je prišao jedan šiitski terorista i udario ga sabljom po glavi. Pošto je Salahuddin nosio kacigu na glavi, nije ga ozbiljnije ranio. Zatim ga je ponovo udario i uspio mu načiniti posjekotinu na licu. Kada je i treći put zamahnuo sabljom, pred njim se ispriječio emir Sejfudin, koji je odbranio svog komandanta Salahuddina i ubio šiitskog teroristu. Još dvojica šija su bili nasrnuli na Salahuddina, pa su ih njegovi stražari uspjeli zaustaviti i ubiti. Četvrti je pokušao pobjeći iz šatora, ali su ga Salahuddinovi vojnici stigli i ubili.

Taj iznenadni incident izazvao je pravu pometnju u Salahuddinovoj vojsci, i to ga je natjeralo da provjeri sastav svoje vojske. Učinio je to na taj način što je, svakog vojnika kojeg nije poznavao, isključio iz borbenih redova. Nakon toga, Salahuddin Ejjubi je konačno odlučio stati na kraj tom terorističkom pokretu koji je predstavljao pravu opasnost po muslimane Šama, pa je u julu mjesecu 1176. godine pripremio vojsku za opsadu njihovog utvrđenja Masyafa. Za borbu protiv šiitskih terorista Nezarija ili Haššašina, pripremio je i katapult kojim je rušio zidine utvrđenja. U toj akciji ubijeni su mnogi Haššašini, a mnogi su zarobljeni, dok je kompletno utvrđenje i sve nastambe unutar njega, srušene. Tako je Salahuddin Ejjubi, još jednom pokazao šiitskim hijenama, ma kakve lukavštine koristili i makoliko krvoločni bili, da ih se ne boji i da se ne mogu boriti protiv muslimanskog lava kakav je bio slavni mudžahid i vojskovođa, Salahuddin Ejjubi.

 

(Historijski podaci i pojedinosti vezane za šiitsku terorističku skupinu Haššašini i njihov pokušaj atentata na Salahuddina Ejjubija,  preuzeti su iz knjige dr. Ali Sallabija, ”Salahuddin el-Ejjubi”, izdavač, Daru-l-ma’rife, prvo izdanje, Bejrut, 1429. h.g./2008., str. 251-446.)

Izvor:saff.ba