KAD MI JE UMRLA SUPRUGA, JA SAM TU ZAVRŠIO! DEDO RUSMIR SA KNEDLOM U GRLU GOVORI O SVOM TEŠKOM ŽIVOTU
Kada ovaj prolazni svijet napusti jedan od supružnika, onaj drugi ostaje da tuguje, umire u sebi, a živi …
Takva je priča i u našoj emisiji „Ispuni mi želju“ dede Rusmira Badžaka iz Mostara, čiji skromni dom podsjeća na neka ljepša vremena, ispunjen slikama ljudi koji su bili sinonim za sreću i radost dede Rusmira.
Svoju priču započinje agresijom na Bosnu i Hercegovinu. Do tada je radio kao automehaničar, a kasnije je penzionisan.
- U logor Heliodrom su me odveli 1993. godine. Odveli su me prijatelji sa kojima sam radio, družio se.. Došlo je to neko vrijeme, zašli su po kućama, znali su ko je ko i pokupili nas u autobus. U logoru sam proveo šest mjeseci kao i moj sin, iako se nismo vidjeli za vrijeme boravka u logoru – kazuje nam dedo Rusmir.
Prepričava kako je izgledao život u logoru, ali i izlazak iz njega.
- Radili smo fizičke poslove. Prenosili smo vreće šljunka. U jednom trenutku sam pao i vojnik HVO-a me udario nogom, te mi izbio zube. To je samo jedna od tortura koje sam preživio – prisjeća se nerado tog vremena Rusmir.
Ipak, velike zahvale i on, ali i brojni građani Mostara, duguju Upravitelju Košniku koji je bio na čelu grada na Neretvi od 1994. do 1996. godine.
Međutim, ono što je dedu Rusmira dotuklo i zbog čega je kako kaže ‘na pola mrtav’ jeste smrt njegove supruge.
- Umrla je prošle godine. Kada je ona preminula, ja sam tu završio.. Ne interesuje me ni film, ni muzika… Dođem ovdje, sjednem. Sudbina. Stišćem koliko mogu. Pričam s njom po dva sata. Kažem joj: „Da bogdo hoćeš na vrata doći, to bi mi najdraže bilo – govori kroz suze.
Dedo Rusmir preživljava od penzije. Početkom mjeseca plati režije, a živi od onog što mu ostaje …
(M. Sultanović)
Video pogledajte OVDJE.