Zašto odlazak u second-hand ne treba biti sramota: Bh. blogerica pronašla je sjajne komade
Mnogi ljudi spremni su izdvojiti velike svote novca za onaj idealni odjevni predmet koji traže. Međutim, kada im se on nudi u izlogu second-handa, većina će se praviti da ga ne vidi. Prednost ovih trgovina nije samo to što za malo novca izađete “punih kesa”.
Stoga, pravo pitanje je: Zašto se i dalje sramimo kupovati tamo?
Brojnim ljudima, a naročito ženama, kupovina je poput neke vrste antistres terapije. Međutim, pravo zadovoljstvo slijedi tek kada po jeftinoj cijeni nađemo ono što nam se dopada.
Danas je to, ipak, malo teže. Cijene odjeće su sve veće, a kvalitet sve lošiji. I prije današnjih, izazovnih vremena, vjerovatno smo se zapitali o odnosu cijene i kvalitete koji nam se nude u popularnim trgovinama, a kao idealan sporedni lik u toj priči uskače second-hand. Šteta što mu neki ljudi i dalje “sude” samo na osnovu imena.
Kako je sve počelo?
Smatra se da je second-hand trend stigao s pojavom vintage mode, međutim, istina je da ovakav vid razmjene odjeće datira još i prije 14. stoljeća. U prošlosti se odjeća koristila do “posljednjeg daha”. S obzirom na cijene, malo je ljudi moglo priuštiti novu odjeću, a svaki komad je bio unikatan, skrojen i korišten godinama, čak i decenijama.
“Second-hand” u viktorijansko doba, 1877. (Foto: Street Life in London)Haljine su se prenosile s majke na kćerke, poput naslijeđa, dok su gospodari svojim slugama ponekad davali vlastitu nošenu odjeću umjesto plaće. Trgovci polovnom odjećom na pijacama, bili su uobičajena stvar.
Tokom Drugog svjetskog rata u Evropi se pojavilo nekoliko pijaca polovne robe poput one u Ercolanu (Italija) gdje su se prodavale ukradene ili pronađene stvari i odjeća vojnika. Dolaskom visoke mode, rabljena odjeća prešla je u “drugi plan”, dok su second-hand trgovine u životu držali uglavnom zaljubljenici u vintage stil. Trend je, kasnije, opet doživio zaokret.
Kad novčanik kaže može, predrasude kažu ne može
Danas, brojne slavne glumice poput Drew Barrymore, Julije Roberts, Eve Mendes, Anne Hathaway i drugih, otkrile su da rado kupuju u second-handu. Istovremeno, u brojnim evropskim i svjetskim gradovima postoje ulice koje su cijele “podređene” trgovinama rabljene odjeće, što je pravi raj za ljubitelje ovakvog vida kupovine.
Iako se on u drugim zemljama gleda kao na nešto sasvim normalno, čak i moderno, kod nas još uvijek postoje određene predrasude pri spomenu ovih radnji. Kupci uglavnom gledaju da “maskiraju” odlaske u second-hand, posjećujući ih u večernje sate, zadržavajući se tamo kratko ili noseći sa sobom kese iz drugih, markiranih butika, kako bi u njih stavili kupljeno.
Svejedno, čini se da ljudi tek “otkrivaju” zašto kupovina na ovakvim mjestima ne bi trebala biti nešto što se veže uz predrasude, pa i dozu sramote.
Razlozi nadilaze i samu modu
Da second-hand nije stvar isključivo mode i jeftinih cijena, podsjetila nas je i bh. blogerica Nermana, koja se na Instagramu već dugi niz godina predstavlja pod nadimkom Maniana.
Manianu su još odmalena fascinirali buvljaci zbog unikatnih stvari koje nude, dok je, kasnije, tamo počela kupovati iz razloga ekološke, ekonomske i zdravstvene prirode. U proteklih godinu dana, sve češće bira kupovinu u second-hand trgovinama, a za portal Klix.ba je izdvojila i nekoliko modnih kombinacija s odjevnim predmetima koje je nabavila na tim mjestima. Pogledajte ih u galeriji.
Pa tako, jedinstvenu zelenu haljinu sa zlatnim nitima, tamo je platila svega 6 KM, dok su najskuplja stvar Salomon hiking tene od 30 KM. Usporedbe radi, ovaj komad je i na sniženjima u outletu teško naći po cijeni ispod 100 KM.
“Ono što me ove godine posebno potiče da kupujem u Second-hand shopovima i na buvljaku jeste drastično smanjen kvalitet sastava odjevnih predmeta kao i drastičan, neopravdan, skok njihovih cijena. Odnos kvaliteta i cijene je postao apsolutno nesrazmjeran. S druge strane, ono što je još važnije je činjenica da je u sastavu odjeće sve manji postotak kvalitetnih tkanina sa hipoalergenskim i antibakterijskim osobinama. Sve više je poliestera, najlona i ostalih sintetičkih materijala koji su na bazi nafte – ne dozvoljavaju koži da diše, uzrokuju gljivične i bakterijske infekcije, a njihova biorazgradnja može potrajati i stotinama godina”, objasnila je Maniana.
Štetnosti industrijskih boja i hemikalija, koje bivaju isprane na odjeći koju nalazimo u second-hand trgovinama, odražavaju se na cjelokupno stanje organizma, napominje.
Da, haljinu od 400, moguće je kupiti za 20 KM
“Zaista je prednost da se kvalitetan i unikatan komad odjeće, koji je najčešće evergreen i nikad demode, može kupiti po prihvatljivim cijenama. Uglavnom nalijećete na brendiranu odjeću – čiji se kvalitet ogleda u dugotrajnosti i izdržljivosti. Kada bismo željeli u običnoj trgovini kupiti novu svilenu haljinicu, bilo bi potrebno izdvojiti minimalno 400-600 KM, što na ovim mjestima možemo pronaći za 10-20 KM”, kaže nam Maniana.
Kao neko ko je nedavno i sam pokrenuo ovu temu na svom profilu te tako izašao iz krugova konzumerizma (nametnute ‘must’ potrošnje), blogerica smatra da sve više ljudi ima pozitivne reakcije prema ovom trendu.
“Zaključila sam da je sve više osviještenih ljudi – što ekološki, što zdravstveno. Naročito sa skokom cijena životnih troškova kojem svjedočimo od početka 2022. godine, što je podstaklo ljude da mnogo promišljenije kupuju”, kaže, nakon čega se osvrnula na još jednu bitnu stvar – higijenu.
“Ne kupujem tamo samo kada je odjeća dotrajala – izgubila boju, oblik, kada se ne radi o second handu nego o petoj ruci. Kada je riječ o higijeni, i u kabinama radnji poput Zare ćete probati odjevne predmete koje su prethodno probali mnogi drugi ljudi, s tim da uz taj faktor imate još i neispranih industrijskih hemikalija na njima”, rekla je.
Za kraj, Maniana je imala poruku i za one kojima ulazak u trgovine rabljene odjeće, još uvijek stvara određenu dozu nelagode.
“Moja poruka za druge je da preispitaju čega se srame. Da otpuste ograničenja koja su im se negdje, nekada nametnula. Možda da stave na papir šta gube, a šta dobijaju kupovinom tamo. Ovim izborom pokazujemo da smo osviješteni i informisani da je tekstilna industrija jedan od najvećih zagađivača planete; učestvujemo u lancu recikliranja; a i doprinosimo svom ličnom, ali i zdravlju naše planete”, poručila je Maniana.
Kako je objasnila, jednom kada dođete kući “punih cekera” i obučete se za manje od 20 KM – više nema povratka.
Kupovinom u second-handu djeluje kao da je uvijek rasprodaja, a istovremeno, uštedjeli novac – zaključuje Maniana – ljepše je preusmjeriti na, recimo, dobro putovanje, odmor ili druge, “srcu drage, ćejfove”.
Izvor:klix.ba