Da li ste čuli za Voynichev rukopis iz 15. stoljeća, neki smatraju da ga je napisao sam đavo

Voynichev rukopis iz 15. stoljeća zbunjivao je naučnike i stoljećima onemogućavao pokušaje da se dešifrira. Njegovih 200-tinjak stranica sadrži desetke šarenih ilustracija biljaka, astroloških dijagrama i golih ženskih figura koje se kupaju u razrađeno uređenim bazenima zelene vode.

Još čudnije, rukopis nije napisan nijednim poznatim pismom ili jezikom. Ako je napisano u kodu, niko ga nije dešifrovao, iako su mnogi pokušali.

Rukopis je dobio ime po Wilfridu Voynichu, antikvaru rođenom u Poljskoj, koji ga je nabavio i objavio početkom 20. stoljeća. Neki su znanstvenici tvrdili da je tekst besmislica, a dokument razrađena prevara. Drugi su različito tvrdili da je temeljni jezik latinski, ili jedan od romanskih jezika ili hebrejski.

Godine 2018. dva su istraživača, navodeći očitu sličnost nekih biljnih ilustracija u rukopisu s florom Srednje Amerike, ustvrdila da su rukopis proizveli drevni Asteci. Niti jedna od ovih tvrdnji nije dobila široku prihvaćenost.

Rukopis se sada nalazi u knjižnici rijetkih knjiga i rukopisa Beinecke na Sveučilištu Yale.

“Iznenađujuće je malen, malo veći od mekog uveza. Čini se da ima pet glavnih dijelova. Dio o biljkama je najduži i čini nešto više od polovice rukopisa. Astrološki dio uključuje karte zodijaka i prikaze sunca i mjeseca. Dio s nimfama koje se kupaju često se naziva i balneološkim dijelom, što se odnosi na znanost o kupkama i kupanju. ‘Farmaceutski’ odjeljak prikazuje ono što bi mogli biti biljni lijekovi, korijenje biljaka uz bočice s lijekovima, a peti odjeljak, bez ilustracija, ima blokove teksta označene malim zvjezdicama”, kaže lingvistica Yalea Claire Bowern.

Misterij koji okružuje Voynichev rukopis inspirirao je romane, epizodna pojavljivanja u popularnim TV emisijama i video igrama, pa čak i simfoniju koja je debitirala na Yaleu 2017., zajedno s izložbom kojoj je Bowern prisustvovala s nekoliko svojih studenata. Lično vidjevši rukopis, Bowern se zamislila: iako je njen glavni istraživački fokus na dokumentiranju ugroženih domorodačkih jezika u Australiji (odakle je ona), možda neke od statističkih metoda, softvera i pristupa koje ona i drugi lingvisti koriste za proučavanje i usporedbu jezika mogli koristiti za proučavanje Voynichevog rukopisa.

Bowern je osnovala i podučavala dodiplomski studij kako bi istražila mogućnosti, koje ona i postdoktorand Luke Lindemann opisuju u nedavnom radu u Annual Review of Linguistics.

O rukopisu je poznato da je bio u Pragu početkom 1600ih, odakle je prešao u biblioteku isusovačkog učenjaka Athanasiusa Kirchera i tamo je vjerovatno ostala dok nije završila u jezuitskom arhibu u blizini Rima gdje ga je 1911. ili 1912. pronašao Wilfrid Vojnich.

“Sam Voynich obavio je rukopis misterijom. Nikad mu za života nije bilo jasno odakle to dolazi. Rekao je da ga je pronašao u dvorcu, ali izgleda kao da je pokušavao biti nejasan gdje ga je nabavio”, kaže Bowern.

Ona objašnjava da se sa sigurnošću može reći da je predmet iz ranog 15. stoljeća, što je dokazano karbonskim datiranjem pergamenta i što ga je svrstalo između 1404. i 1438. godine.

“Mislim da su ljudi u srednjem vijeku vjerovatno djelovali iz sličnih motiva kao ljudi današnjice. Dakle, zašto ljudi općenito šifriraju stvari? Ili da to sakrijemo od ljudi koji to ne bi trebali vidjeti, ili da stvorimo neku vrstu solidarnosti unutar grupe. Jedna teorija koja se pojavila, a za koju nisam siguran da se slažem, jest da je ovo bilo vještičarstvo ili da je to bio rukopis koji je sadržavao informacije koje Katolička crkva nije htjela objaviti. Ali to mi se više čini kao scenarij Dana Browna nego nešto što se moglo stvarno dogoditi. Imamo primjera da su informacije bile tajne, ali to su vojne informacije ili političke informacije, i to 100 ili 150 godina kasnije. S druge strane, knjige o biljnim lijekovima bile su široko distribuirane i nisu bile tajne. Stoga se postavlja pitanje zašto bi netko šifrirao informacije koje su bile lako dostupne” pojašnjava Browen o porijeklu rukopisa.

Kao jednu od mogućih analogija navodi tehničku terminologiju u akademskoj zajednici, te da postoji mogućnost da je rukopis bio neka vrsta očuvanja znanja za ljude koji su znali određeni jezik ili način pisanja.

Neki smatraju da je rukopis zapravo srednjovjekovna prevara, a Browen za takvo razmišljanje navodi to što se jezik koji je korišten razlikuje od svih drugih jezika, dok jezici imaju statističke osobine kojima je jako teško manipulisati.

“Na primjer, možemo pogledati koliko su različita slova u sistemu pisma predvidljiva. Na primjer, u engleskom jeziku, ako se sjetim riječi čije je prvo slovo q, onda je vrlo vjerovatno da će drugo slovo biti u. To možemo izračunati za nizove znakova u različitim jezicima. To je metrika koja se zove h2, ili uvjetna entropija drugog reda, a postoji raspon vrijednosti, između tri i četiri, za jezike širom svijeta. Za Voynichese to je više kao dva, zbog čega na prvi pogled izgleda kao da Voynichese možda nije prirodni jezik. Nizovi znakova mnogo su predvidljiviji nego u drugim jezicima”, objašnjava jedan od problema.

Ipak kaže da se na nivou riječi, stranica i poglavlja vidi unutrašnja struktura koja je jako slična drugim prirodnim jezicima. Naprimjer riječi koje su korištene na stranici o biljkama, ne koriste se na drugim stranicama rukopisa.

Iz prethodnih istraživanja je poznato da su različite dijelove knjige napisali različiti pisari.

“Pisar Četiri je, na primjer, napisao sve astrološke i astronomske odjeljke, dok se čini da su drugi pisari sarađivali na drugim odjeljcima. Naše kompjutersko modeliranje sugeriše da su različiti pisari također imali malo drugačije načine pisanja ili su možda koristili različite mehanizme šifriranja. Na primjer, čini se da pisari dijele značajan zajednički vokabular, ali čini se kao da neki pisari koriste određene izraze ili riječi sriču drugačije od drugih pisara, možda kao što australski i američki engleski imaju suptilne razlike. Naravno, ne znamo nijednu riječ na voynicheseu i kako se pišu, tako da je nemoguće znati što se zapravo krije iza ovih razlika”, kazala je Browen.

Prema riječima naučnice trenutno istražuje metodu šifriranja koja daje neobičnu distribuciju znakova na razini h2 koja se vidi u Voynichesu.

“Također možemo testirati tvrdnje drugih ljudi o osnovnom jeziku i mehanizmu šifriranja. Dakle, ako se tvrdi da je latinski kodiran Crema šifrom iz 15. stoljeća, možemo uzeti blok latinskog i primijeniti Crema šifru i vidjeti ima li slične osobine kao Voynichese. Ali ono što smo do sada otkrili jest da jezik koji testiramo nije toliko bitan, jer su svi prirodni jezici dovoljno slični, a voynichese je toliko različit na ovom nivou,” pojasnila je Browen.

Navodi da to implicira da je neko napravio vrlo namjernu manipulaciju načinom na koji je jezik napisan, što ga je učinilo vrlo različitim od drugih prirodnih jezika na razini riječi. Kontradikcija je u tome što u isto vrijeme su uključene informacije koje u konačnici funkcioniraju kao i drugi prirodni jezici.

“Mislim da je vrlo moguće da ćemo imati prilično dobru ideju o tome kako je jezik konstruiran, ali nećemo moći razbiti kod i otkriti poruku. Nije nemoguće, ali mislim da je to prilično malo vjerovatno u ovoj fazi osim ako ne pronađemo izvorni rukopis. Recimo samo: zabavljam se učeći više o rukopisu bez ikakvog očekivanja da ću ikada moći pročitati što je ispod”, zaključila je naučnica o mogučnosti dešifrovanja piše Bigthink.com.

Izvor:klix.ba